Rubrika ex-YU memories svojevrsni je digitalni muzej zajedničke nam prošlosti u kojoj sam kao kustosica zaposlena jedino ja.
I, iako u virtualnom svijetu nema ograničenja prostora i u njemu javnosti možeš prezentirati sve izloške koji ti padnu na pamet, ja pomno biram što će na moje zamišljene police, tj. u moje, za sjećanje napisane rečenice.
U stvarnom muzeju Jugoslavije, Balaševiću bi trebala pripasti cijela jedna vitrina.
U mom bi, pored njegovih kazeta i ploča, stajao i dres Jugoplastike.
Koji se ukazao kad je skinuo majicu na zadnjem predratnom splitskom koncertu.
Gripe su, normalno, eksplodirale.
Neko sam vrijeme čuvala tu ulaznicu a onda više nije imalo smisla.
Đole je bio ljudska i muzička veličina ne zato što je bio viši od prosječnog čovjeka nego zato što je bio veći od svih arena.
Kako mu odati počast?
Mogli bi složiti puzzle. Svi mi, koliko nas je ostalo. Izvadimo poništene karte sa njegovih nastupa i poredamo ih dok ne prekriju površinu veću od Jugoslavije.
Bila bi to jedna vrlo velika slika.
No, sasvim lako može biti okačena.
Na zidovima naših uspomena.
Računaj na nas, Panonski mornaru.
Računaj da ti je ovo posveta.
Računaj u decibelima pljeska Zagreba, Pule i Splita.
Računaj kroz kilometre koji nas razdvajaju i terabajte koji nas ponovo spajaju.
Računaj na svoje stihove i dobit ćeš rezultat svoje životne matematike, u kojem je moguće da i nakon svog odlaska možeš računati na nas.
Računaj na ovog medu u hladnoj noći na Ilici.
I bećarac na ćirilici.