Željela bih se osvrnuti na pokušaje da se riječ debljina sama po sebi proglasi nepoželjnom. Na društvenim mrežama ili u bilo kakvoj javnoj komunikaciji. U tom smislu, referirat ću se prvo na vlastito obrazovanje i definiciju koju sam u medicinskoj školi naučila napamet. Do danas je nisam zaboravila, samo sam se u njenu ispravnost stoput uvjerila i svoje znanje o temi itekako nadogradila.
„Zdravlje je stanje potpunog fizičkog, mentalnog i društvenog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti ili nesposobnosti.“
Rečenica je Andrije Štampara, zaslužnog za osnivanje sada svima dobro znane institucije – Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. Svojim smislom zaslužila je ući i u Ustav Svjetske zdravstvene organizacije.
Sa stranica HZJZ-a:
„Prekomjerna tjelesna masa i debljina u današnje vrijeme nisu samo uzročnici brojnih kroničnih nezaraznih bolesti, već su i sami postali bolest globalnih razmjera, zbog čega se vode pod medicinskim dijagnozama E65 i E66 (Međunarodna klasifikacija bolesti, 10. revizija).“
Možemo se pohvaliti zemljom koja 16.03. obilježava kao Hrvatski dan osviještenosti o debljini, Tako se debljina prepoznaje kao konkretna bolest a ne kao nekorektan termin.
Možemo se pohvaliti i prvom damom, Sanjom Musić Milanović koja redovno o ovoj temi progovara u javnosti. Vanredno barata i statistikom kojom se baš i ne možemo pohvaliti.
Oko 35% naše djece od 8 godina nadalje ima prekomjernu težinu.
Skoro 68% naših punoljetnih muškaraca ima višak kilograma i po tome su u Europi na neslavnom prvom mjestu.
Debljina upotrijebljena kao riječ nije uvreda sama po sebi, niti je ovdje riječ o zdravim tijelima krupnije građe niti o blaženim tijelima u drugom stanju niti o tijelima koja se osjećaju dobro u svojoj koži usprkos povećanom indeksu mase.
Ovdje je riječ o tijelima koja trpe jer njima vlada nesklad hormona ili kakav drugi poremećaj koji se mora liječiti.
Uvreda je kada se uz bolest prilažu uvrede a ne specijalistički nalazi i rezultati laboratorijskih pretraga.
Uvreda samima sebi je ne priznati kad nam je debljina posljedica emocionalne praznine, nezadovoljstva ili dosade koju liječimo prejedanjem.
Uvreda zdravom razumu je ne kretati se dovoljno, ne ograničiti djetetu čipseve, kekse i gazirana pića.
Uvreda je ako ne ukažete sestri, majci, kćeri, prijateljici da se MORA brinuti o sebi jer ako neće ona niko drugi neće umjesto nje i da kao što MORA ići na UZV dojki, mamografiju i PAPA test MORA i u svim ostalim pitanjima tijela brinuti o sebi.
Jer, i ako se zbog ovog posta neko smrtno uvrijedi i dobronamjerno mišljenje ne prihvati kao savjet nego kao uvredu, zapravo neće umrijeti.
A od kronične debljine, zapravo od ozbiljnih posljedica te bolesti, zapravo se stvarno, konačno i neopozivo – može umrijeti.