Film Pod suncem Toskane s Diane Lane u glavnoj ulozi spada u red meni najdražih, a knjiga po kojoj je snimljen u jednu od najdosadnijih. Uzalud sam u tekstu tražila romantičnu emociju Italije i autentični duh Frances Mayes. Reci su se jednolično nizali u beskraj, opisi su me ostavili ravnodušnom. Ubačeni su i kuharski recepti koji mene i inače uopće ne zanimaju.
No, zato sam se na neke kadrove ove istinite priče o bračnom krahu i odlasku na mjesto novih početaka pred TV om rasplakala. Što je za mene rijetkost, kao i vratiti u knjižnicu nepročitani primjerak ali za sve postoji prvi put.
Nasuprot tome, Jedi, moli, voli moj je omiljeni naslov. Zbog genijalne Julie Roberts u ruke sam uzela ispovijest Elizabeth Gilbert. Nakon čitanja, američka spisateljica postala mi je jedna od najomiljenijih pa sam progutala i njezine druge knjige, Veliku magiju i Sudbonosno da. I da, redovno tulim nad zadnjom scenom i riječi attraversiamo. A bogami kapnulo je par suza i nad stranicama. Zato filmu i knjizi – čista petica.
Ekranizaciju djela Veliki Gatsby gledala sam u kinu. Iz dvorane sam izašla pod dojmom raskošnih setova i kostimografije, otkačene glazbe i nevjerojatnog talenta zvanog Leonardo di Caprio. Kao dobar đak, znala sam od osnovne škole ko je i što F.S.Fitzgerald u američkoj književnosti. Ali, nije me sram priznati, nisam ga nikad čitala. No, sve Leove filmove, pa i ovaj, pogledala sam više puta. Kao frajer mi je niš posebno al kao glumac dovoljan da u mojoj svijesti Jay Gatsby ima baš njegovo lice i geste.
Prohujalo s vihorom Margaret Mitchell u tri dijela kupio nam je tata pa sam Scarlett o’Hara upoznala još kao curica. Volim je zbog one mislit ću o tome sutra…dijelim njenu sklonost k plavim tipovima (oh, Ashley) a da živimo u istom vremenu vjerojatno bi zajedno izlazile i kršile pravila te radile ko konji da nikad ne budemo bez para. Nastavak ljubavne priče s Rhett Butlerom pod naslovom Scarlett mi je totalno bez veze i nepotreban. Pročitala sam ga i zažalila. Za mene je zapravo kraj kada se ona diže sa stepenica, prkosna, očiju punih suza, s namjerom da se vrati kući, na Taru.
Barunica Castelli za mene će zauvijek biti Ena Begović. Glumica koja je svoju ulogu u Vrdoljakovoj interpretaciji Krležine drame smatrala glavnom, pa je za nju odbila sporednu pulsku Zlatnu arenu.
Priča o sumnjivom podrijetlu bogatstva, tajnama i nemoralu aristokracije danas bi mirisala na bestseller a ne samo na lektiru u koju spadaju Gospoda Glembajevi. Podjela rola (Mustafa Nadarević kao Leone, Bernarda Oman/sestra Angelica, Tonko Lonza/Naci, Žarko Potočnjak/Fabriczy, Matko Raguž/Silberbrant) akordi Mondscheinsonate i gotovo kazališna izvedba likova učinili su da film Antuna Vrdoljaka mogu opet i iznova gledati a da mi nijedan prizor ne bude dosadan.
I nekoliko pitanja za kraj. Bi li U registraturi ostao „samo“ klasik hrvatske književnosti da Ivicu Kičmanovića nije oživio Rade Šerbedžija a Lauru Ljubica Jović. Ferkonju – Đuro Utješanović. Bi li adaptacija romana Ante Kovačića bila toliko uspješna da glazbu nije napisao Arsen Dedić. Svoj potpis na seriju stavio Joakim Marušić.
Ne bi.
Potpisujem.
Kao i to da je vješto složen narativ, bez obzira na način, životu uvijek dobrodošao začin.