Svjestan odnos prema hrani lakše je postići u okruženju koje nam prija.
To ne znači da ja dane provodim za štednjakom. Ili da sam na dijeti od šake badema ujutro i pola avokada popodne. Pa mi je zgodnije s tim manevrirati u vlastitoj kuhinji. To znači da si mogu priuštiti razmisliti o tome što ću danas jesti. Što će mi nahraniti tjelesne stanice dovoljno da se popnem biciklom do susjednog brda a moždane toliko da svoje misli pretočim u suvisao tekst koji će biti od koristi drugima.
Dan kada sam izrekla „slađi mi je kući hladni krumpir nego plata janjetine na poslu“ bio je početak kraja jednog dijela moje karijere. Stalan grč u trbuhu, histerično trganje omota čokolade i život od preslane i prezačinjene dostave postali su prošlost. Čim sam zalupila vratima iza kojih je ostao moj komplet ključeva.
To da ljubav muškarca prema ženi ide kroz želudac, potrošena je maksima. Nova glasi: ljubav žene prema samoj sebi ide kroz želudac.
I opet, to ne znači prehrambeno čistunstvo i odricanje. Kažem ja koja sam jutros pojela tri knedle sa šljivama. To znači da sam ja PRIJE pisanja pojela tri knedle sa šljivama. Nisam ih jela ispred ekrana ili dok se neko na meni iskaljuje. Nisam ih jela dok nisam dovršila prepisku mobitelom i ulovila par minuta mira (to je moje prolazno vrijeme za tri male knedle:-)
Ima dana toliko natrpanih i izazovnih da mi je sva moguća koncentracija usmjerena na obaveze preda mnom. Onda izbjegavam svoje tijelo pretrpavati još i obavezom probavljanja teških stvari. Jer, ta aktivnost zahtijeva golemu količinu energije. Sa mnom će se složiti svi koje je ikada prevalio burek ili deset za lukom pa su nakon toga bili sposobni samo za horizontalu.
Svjestan odnos prema hrani potpun je tek onda kada uključuje i svjestan odnos prema piću. Tu stižemo do polja navika i kraljice svih dobrih navika – vode. Uz dovoljno vode, lakše je pregrmjeti naporan sastanak u pregrijanoj sobi. Lakše je odvoziti od Zagreba do Sinja. (Namjerno ne govorim do Splita jer je u Sinju Tommy gdje pred Bobisovom štrudlom od sira redovno prestaje moj putnički post🙂 Lakše je dočekati onaj blaženi moment kad uđete u svoj hodnik, skinete cipele i dignete noge na kauč.
I ta pravila, pravila, da bi nas udavila, doručkuj sam, ručak podijeli s prijateljem a večeru daj neprijatelju moramo zamijeniti novima a tko mijenja svijet?
Mi žene. Mi odlučujemo kada ljubav prema muškarcu ide kroz želudac i hoćemo li mu dozvoliti doručak u krevetu i da nam kroasanom izmrvi plahte.
Mi žene. Mi odlučujemo hoćemo li na poslovni ručak vani ili nam je draže sve riješiti online i ručati same lešu brokulu sa mrkvom i TOPLIM krumpirom.
Mi žene. Mi odlučujemo da neprijatelju ne dajemo ništa a kamoli večeru.
Mi ćemo na večeru kad nas pozovu prijatelji. Večeru ćemo dati djeci (i ljubimcima, moliću lijepo, moji su uvijek jeli samo navečer) Za večerom ćemo prozborit koju s mužem jer nismo stigle preko dana.
I naravno da ćemo ići na večeru ako nas nazove onaj koji nam se sviđa.
Bolje biti gladna ljubavi, nego sita svega.
Hrana nije naš neprijatelj. Neprijatelji su nam štetni odnosi i obrasci ponašanja i dotrajale, islužene floskule.