Tektonski poremećaji u mom životu počeli su puno prije pandemije i potresa pa je prvo stradao šank kojem sam skratila noge. Vratit ću ih natrag kad bude vrijeme za “pravu” radnu sobu. Do nedavno, imala sam na raspolaganju 75 m2 ureda sa spremištem, sada imam par kućnih kvadrata.
Nekada mi stvarno nedostaje energija poslovnog prostora. Volim svoj dom i u njemu mogu odraditi štogod treba ali fale mi ljudi. S kojima začas dođem do odgovora na pitanje i rješenja kojih se nikad ne bih sjetila sama. Obožavam tehnologiju i koristim je da mi u mnogočemu olakša život. No, razgovor uživo i stisak ruke nema zamjenu.
U protekle dvije godine svjedočila sam pucanjima partnerstava. Izdajama. Obmanama. Nedostatku lojalnosti, odanosti, poštovanja. Situacija je gadna i ljudi brzo nađu opravdanja i izgovore. Ima ih koji opet moraju na burzu. Ima ih koji se ne mire sa manjom zaradom. Ima i onih kojima posao raste a ne mogu naći zaposlenike. A ima i onih koji ovaj period proglašavaju najboljim dosad. I čine ono što sam ja već učinila.
Uzdaju se u sebe.
I opet bi učinila isto. Nisam otišla kad su vremena bila teška jer se ne sjećam nijednog lakog razdoblja. Borila sam se sa suludim zakonima. Vukla za rukav inspektore. Vozila po snijegu dostaviti robu za Rijeku i vraćala se preko Slovenije za Zagreb jer su u međuvremenu zatvorili cestu kroz Gorski kotar. Potpisala prijevremeno otpuštanje iz bolnice na svoju odgovornost misleći da se bez mene ne može. Razgovarala s novinarkom iz kabine butika s napola isprobanim hlačama koje nisam kupila.
Nikad nisam požalila. Opet bi sve učinila isto. Moji razlozi nisu situacije ni okolnosti.
U ljudima su svi moji razlozi.
Možda ću zauvijek raditi za kuhinjskim šankom. Možda će se logotip moje tvrtke jednom vidjeti iz aviona. Tko zna? Ovisi o meni i o tome kome ću reći – dobro jutro.
Šta imamo danas?