Nikad nisam upoznao ženu koja je više brinula o svojoj koži i koju je bilo toliko malo briga za istu čim zasije sunce. Hodala je bez šešira, otkrivenih nogu, pogleda kojem nije promicalo ništa iza zatamnjenih stakala.
Nikad nisam upoznao ženu koja gotovo nikad ne nosi grudnjak, koja gotovo nikad ne nosi haljinu, koja gotovo nikad ne nosi šminku.
Nikad nisam upoznao ženu koja je više žena bez tih ženstvenih atributa, koja je više žena pokrivena samo najženstvenijim reliktom prošlosti.
Lepezom.
Nema prave ljubavi bez malo čipke, govorila mi je.
Gledao sam je kao što Banderas gleda Angelinu Jolie u Prvom grijehu, moleći Boga da su njezine tajne takve da ih mogu podnijeti.
Gledala me u oči dok mi je ruka bila na njezinim golim leđima, plešući spojena sa mnom prstima druge, gledala me kroz sve zamahe kose prošarane pramenovima boje meda, gledala me prkosno, drsko, gledala me mirno iz dubine svojih zelenih očiju.
Njezin glazbeni ukus bio je očajan i ja sam ga jedva mogao podnijeti. O slikama nije znala ništa, o bojama sve. Morao sam priznati da je s riječima od mene bolja, jedva je prihvatila istinu da je u nečemu loša.
Volim odjeću iz jednog komada, govorila mi je. Kratke kombinezone koji jedva da pokrivaju rub čarape, duge iz čijih nogavica viri vrh cipele, crne za hladne beogradske zime, bijele za topla crnogorska ljeta.
Stiže jesen, rekla mi je, jest ćemo francusku juhu od luka s komadićima prženog kruha. Toplu bučnicu iz zagrebačkih pekara koje izgledaju kao francuske. Mrvit ćemo kroasane s maslacem na poslužavniku u krevetu, jer želim biti Parižanka u svakoj prilici.
Tvoji prsti skupljat će se i širiti po mome tijelu kao ova lepeza, rekla mi je žena koja o vinima ne zna ništa, o hrani dovoljno, a o riječi na lj – gotovo sve.