Kao mnoge obitelji iz doba socijalističkog samoupravljanja imali smo regal Exportdrva u kojem je bio bar. Unutra je, normalno, bilo ogledalo, teške boce od kristala sa okruglim čepovima i niz fino brušenih čaša. U njih se točio viski, konjak, cherry i prošek. Meni maloj bila je interesantnija posuda za slatkiše. Iz Rogaške, no tada me nisu zanimali stakleni brandovi. Bilo mi je važnije šta se nudi od Bobisa (bobići) ili od Kraša (čokoladne napolitanke ili Bajadera)
Na jednoj od vanjskih polica stajao je eksponat s kojim nam je tata davao da se igramo. Tati nije postojala stvar toliko vrijedna da se mi s njom ne bi smjeli igrati. Pa tako ni okrugli skupocjeni držač za lule nije bio iznimka. Unutar njega nalazila se posuda za duhan. Tati ga je direktno iz Amerike donosio prijatelj kojem je nadimak bio (i sad je) Ben Quick.
Voljela sam podići poklopac i omirisati svježi duhan. Voljela sam gledati tatu kako puni i pripaljuje lulu, kako je poslije čisti. Najluđa mi je bila lula koja je na sebi imala mali metalni poklopčić s rupicama. Tata mi je objasnio da se takva puši kad pada kiša. Da se duhan ne smoči a da dim ipak može izlaziti van. Svašta, mislila sam. Pa tata puši lulu ili doma ili u kancelariji. Nikad vani.
Miris običnih cigareta i punih pepeljara oduvijek mi je smetao. Miris lule nikada. Miris lule i sad mogu nepogrešivo nanjušiti. Taj je miris jedna od najdražih uspomena moga djetinjstva.
Postoji duhanski brand kojeg tata nije koristio (što mi je čudno jer mu je u svemu ostalome Josip Broz bio idol) a to je – cigara.
Iako postoje žene koje je puše, meni je cigara nekako baš muška stvar. Pristaje joj muški rod (tompus) a ona pristaje samo posebnim muškarcima.
Posebni muškarci su rijetkost u svim vremenima. Imam čast biti kćer jednog od njih. I poznavati neke od njih…
Samo posebni muškarci zaslužuju moje prijateljstvo, a najposebniji od svih moju ljubav.
Samo posebni muškarci zaslužuju poklon koji se zove Cohiba. Ili meni još draži, jer je dobio ime po književnom junaku.
Montecristo.