Nekadašnju fotografiju Paromlina pronaći možete na webu ili u fundusu digitalizirane baštine Knjižnica grada Zagreba. Da nema fotografija, ne bismo znali kako je nekada izgledao tvornički kompleks u kojem se proizvodilo brašno jer svjedoka tih vremena više nema.
Što je nama do jučer u razgovornom jeziku značilo: cijeli dan 10 kuna (svjedoci vremena znat će što su u Hrvatskoj prvo platili eurima, ja naravno parkirnu kartu) jednoga će dana stanovnicima i posjetiteljima našega grada značiti suvremeno oblikovan javni prostor.
Spasili smo što se spasiti dalo, reći će svjedoci vremena, a moje fotografije ostataka onoga što se nekada zvalo Kraljevski povlašteni parni i umjetni mlin bit će digitalna zagrebačka baština.
Ljubiteljima fotografije bit će svjedoci vremena.
Spasiti sve urušene građevine naravno nije moguće, staviti u funkciju sve propale tvornice i napuštene radionice naravno nije moguće, no možemo li prekinuti desetljeća devastacije i nasilja nad ljudskim i materijalnim vrijednostima, možemo li osmisliti kako sačuvati barem dio izvorne arhitekture, možemo li zamisliti da se unutar stambenih naselja postave podsjetnici na ono što je prije tamo bilo, možemo li si zadati ciljeve u kojima će se postotak profita od namjene trampiti za m3 iskoristivosti naslijeđa.
„Nisi u Gredelju“, znala bi reći moja prijateljica majci, nekadašnjoj poslovotkinji, kada bi joj autoritativnim tonom krenula zadavati zadatke.
Duh grada.
Nekada svinjogojska farma danas plivački klub Peraja.
Duh grada.
Nekada „idem prek Žnidaršiću“ danas tagiranje u kvartovskom kafiću.
Duh grada.
Nekada Sljeme salama u ovitku danas čeka se GUP.
Duh grada.
Nekada „kupi si papak u Louis Vuittonu“ danas Možemo jer Zagreb je naš.
Budemo li 2025. stajali pred nečim što je danas idejna fotografija na ploči zapiknutoj u travu, podsjetit ću Vas što sam nekada GIF-om poručila stojeći u prohladno jutro pred Paromlinom.
I believe in you.
