Postoje vidoviti umirovljeni generali. Oni su na koncertu Lepe Brene vidjeli jugoslavenske zastave koje niko drugi u dvorani nije vidio. Nisu čak ni bili tamo. Rade na daljinu.
Šatoraši, koji Hrvatsku vide kao svoj cirkus, rado bi pozvali Copperfielda da im se pridruži i izvede nestanak jedne bivše države i svih njezinih obilježja. Cilj je da više nitko nikada ne vidi petokraku.
Koja iluzija! Misliti da obični ljudi gledaju u zvijezde na zastavama.
Oni ih gledaju na pozornicama.
Europa se nagledala žutih zvijezda. Na židovskim rukavima. Promatrala je malog čovjeka na pozornici i nije vidjela da se sprema veliko zlo. Koja iluzija! Misliti da nitko neće pokušati izvesti nestanak cijelog jednog naroda.
Nikad više. Ne ponovilo se. Ima li riječi koje su se u povijesti više puta ponovile?
Filmski su kritičari na prvu vidjeli da je General sranje od filma a Dnevnik Diane Budisavljević odličan. Priča o ženi koja nije mirno promatrala zlo osvojila je nagrade žirija i publike.
Poanta je da prvo dobro pogledaš a onda donosiš sud.
Hrvatska publika gledala je Severinu u ulozi Karoline Riječke. Predstave Olivera Frljića. Ispaljivanje čepova iz guzica Let 3. Vedranu Rudan dok psuje.
Nekad je publici mučno. Nekad se smije performansima. Važno je da ne zatvara oči. I da dobro čuje što joj se želi reći.
Višnjić ne treba ništa govoriti. Dovoljno je da se pojavi.
Nedavno je u hrvatskoj Rijeci otkazan koncert hrvatskog rock banda iz Splita jer im se nije mogla jamčiti sigurnost. Čitam na hrvatskim portalima da su razlog nogometna prepucavanja i da jedni druge zovu četnicima. Navijači dva hrvatska kluba.
Nisam čula da se oglasila ijedna udruga. Ijedan branitelj. I uputio protestno pismo. Nije im valjda rock bitan. Pale se samo na cajke. Osim toga, ne vjeruju da u Hrvatskoj ima četnika. Rat je davno završio.
Postoji general koji je govorio kad je trebalo a sada gleda svoja posla.
Ante Gotovina. Gospoda znaju kad treba šutjeti.
U opisu posla unproforovog promatrača je da promatra i ne miješa se u tuđa posla. Da bude neutralan. Britanac Mark Nicholas Gray na Peruči je shvatio da nije vrijeme da se pravi Englez. Jer će inače gledati film katastrofe. Ako popusti minirana brana pa voda krš Zagore pretvori u lagunu.
Englez je zaključio da nije vrijeme za britanski humor. Da je stvar smrtno ozbiljna. Pa se odlučio okušati u ulozi vodoinstalatera. Za majstorsku izvedbu nagrađen je visokim hrvatskim odličjem.
Vlaški James Bond nije bio u službi njezinog veličanstva politike. Nego u službi civila.
Mani Gotovac je bila na čelu i splitskog i riječkog teatra. Prva žena intendant u povijesti hrvatskog glumišta. Prije smrti bilo joj je važno dovršiti posljednju knjigu. Otišla je kao što je i željela. Kao dama.
Operi industrijale nije nazočila predsjednica na odlasku. KGK je prva hrvatska predsjednica. Zašto dama nije željela otići u Rijeku? U svoj grad? Zar se zapovjednica hrvatskih oružanih snaga bojala zvižduka?
Tko zna što bi slušala Aleksandra Zec? Gledala u kinu? Koju bi ocjenu imala iz povijesti? Kad bi se prvi put poljubila pod zvijezdama?
Njen je život nedovršena knjiga. Pisanje je prekinulo lice u uniformi. Hoće li neki novi Dostojevski napisati Zločin bez kazne?
Neviđeni scenski spektakl priredili su umjetnici u počast prvom hrvatskom gradu koji je postao europska prijestolnica kulture.
Neki su od svega prikazanog vidjeli samo jedno. Petokraku.
Došlo mi je da upotrijebim jedan od najmaštovitijih oblika verbalnog stvaralaštva u hrvatskom jeziku i opsujem ih. Te neke. Ali nisam. Jer sam dama.
Psujem samo kad je neophodno.
Više vjerujem u moć lijepih riječi. U ostvarene želje. Ne želim živjeti u teatru apsurda. Želim bolju stvarnost. Sada.
Želim nam dovoljno medicinskih sestara, liječnika, stjuardesa, pilota, sobarica, kuhara. Policajaca, vatrogasaca i vojnika. Ljudi koji u uniformama časno obavljaju svoj posao.
Želim čitati o spašenim životima. Pljeskati najboljima.
Želim nam rasprodane ulaznice. Michelinove zvjezdice.
Želim mirno more. Povoljan vjetar.
Do novih luka. Luka različitosti.