Može li Vukovar biti hrvatski Alamo? Uvijek se pitam, čemu u zemlji, u kojoj se na svakih nekoliko stotina metara spotakneš o spomenik, posezati za nečijim tuđim mitovima. Kao da naši nisu dovoljno sudbonosni, dovoljno herojski, dovoljno fabulativni, dovoljno simbolični i jasno prepoznatljivi, kao Mitnica, recimo, kao memorijalna bolnica, recimo, kao ravnica, recimo, kao ulica kojom korača jedna kolona, kao istina koja ne zaslužuje ni jednu više od jedne kolone.
I sad zamislite jedan scenarij, autora mlađe generacije, koji na međunarodni festival šalje priču o nekolicini delikvenata koji pod okriljem noći, miniraju Vodotoranj, on se slikovito raspada u zaglušujućoj eksploziji dostojnoj kakvog akcijskog spektakla, a u traileru se navodi: prema istinitom događaju…
Film nikada neće doći u kina, niti će ikada biti snimljen, naprosto zato što je izmišljen, opisano se nikada nije dogodilo. Uostalom, ne dirajte u svetinje, pobunili bi se jedni, uzmite nečije tuđe tuge, nečije tuđe ranjenike, nečije tuđe vijence i kosturnice, nečije tuđe datume, pa oko njih pletite fiktivne zaplete…
Ali i oni su naši, pobunili bi se drugi, i da, ne moramo se posebno truditi, nama se to stvarno dogodilo.
Dijete sam jeseni i u studenome redovito se spotičem o vlastitu povijest.
I povijest Hrvata.
U mojoj putnoj ispravi otisnuta je skulptura omiljenog meštra jugoslavenskog kralja Aleksandra i ja sa tim nemam ni najmanji problem.
I na Avali i pred Grgurom Ninskim i na Lovćenu i pred Klovićevim dvorima moja je istina uvijek ista.
Iz rata, pravednog, obrambenog, domovinskog rata, Hrvatska je izašla kao pobjednik.
Iz rata, pravednog, obrambenog, narodnooslobodilačkog, Hrvatska je izašla kao pobjednik.
I kad ti nećak postavi pitanje – ko su zapravo bili partizani, jasno ti je da bi udžbenici trebali biti bolje napisani i da moraš odgovoriti kako najbolje znaš.
Zahvaljujući povjesničarima, novinskim urednicima, režiserima i piscima da sad ne crkavam nabrajajući ih kao u onoj pjesmi ali ipak hoću jer zaslužuju (Markovina, Žbanić, Veljko Lalić, Tomić, Jelinić, Bjelogrlić) raspakirani su mnogi teški tereti i bez celofana, na danjem svjetlu, izloženi ponovnom promišljanju i sudu javnosti.
I kad Severina na Instagramu napiše – živio Rade Končar, živi živi duh slavenski i kad žene u crnom razviju transparent – pamtimo, očito je, živjet će vjekovma.