Bongo je imao rodovnik ko da je Windsor, a za Pafija se nije znalo čiji je. Dobili su privilegiju obojica postati moji. Za labrador retrivera odmah se znala cijena. 500€ platio ga je bivši. Pafi isprva nije bio na prodaju. Na moju sreću, stalno ga je gnjavio i po seoskom dvorištu naganjao ljubomorni dalmatiner istih vlasnika. Pa su se oni odlučili riješiti kokera. Dali su mi ga za simboličnih 50€.
Obojica su imali privilegiju u BMW petici doći u glanc novi stan. Od tog trenutka dijelili su sve. Pletenu košaru za spavanje. Hidromasažnu kadu u kojoj su prali blatne šape. Boschove vreće hrane.
Kad sam se dijelila s bivšim tražila sam obojicu. Nisam ih htjela razdvajati. Oni su bili moja najvrednija vanbračna stečevina. Bivši je pristao. Njemu je bilo najvažnije da po pola podijelimo lovu. Psi su imali privilegiju ostati moji.
Kad si pas Dalmatinke onda imaš privilegiju ljetovati besplatno. Skakati u more kad hoćeš i koliko hoćeš. Popodne hrkati u hladu pod smokvom iza kuće. Navečer šetati po rivi. S Dalmatinkom nikad nije dosadno.
Al Dalmatinki brzo dosadi isto more, ista riva, ista kuća. Ona mora zabiti njušku svugdje. Omirisati nešto novo. Pa mi više ne ljetujemo besplatno. Plivamo u Rafailovićima. Njušimo Budvu. Smrde kontejneri. Kad njoj ne smeta, ni mi se ne bunimo.
Švercamo njegušku pršutu preko granice i sline nam cure od mirisa. Imamo privilegiju što imamo zgodnu gazdaricu. Pa carinici gledaju nju, a ne nas ni pršut. Prolazimo.
Gazdarica voli aute. Kupila si je Mercedes CLK. Dijamant plavi. Coupe. Mi u njega ne smijemo. To je auto u kojem ona ide na poslovne sastanke. Iz kojeg navečer izlazi u štiklama. Koji je parkiran pred klubovima do jutra.
Imamo privilegiju što imamo uspješnu gazdaricu. Pa je kupila još jedan auto. Džip. Landrover. S fiksnom pregradom za pse da ne skačemo na zadnje sjedište. I zaštitnom plastičnom kadicom. Nama se ta kadica ne sviđa. Hladna je. Više volimo kad nam prostre plahtu ili dekicu.
Smrzla su nam se jaja na Jahorini. Uši na Kronplatzu. Ona ne skija ali ide radi društva. Pa se po danu uglavnom druži s nama. Imamo privilegiju što imamo gazdaricu koja je stalno s nama. Navečer se grijemo pred kaminom. Mičemo se kad nam postane vruće. I njoj bude vruće. Od rakijice i tamburice. Al ne miče od stola.
Ona ima privilegiju da joj za 30. rodjendan dođe muzika iz Zenice, da Fontana u srijedu otvori samo za nju i njezine prijatelje i da Bonga čuvaju redari.
Spava na garderobi među jaknama i bundama. Još cvili po noći kad oni izadju van. Oni ne žele da se susjedi bune pa ga vode sa sobom. Ja sam privilegiran. Imam večeras košaru samo za sebe. Mirno spavam. Ne znam kad će se vratiti. Al znam da hoće. Zašto da onda plačem za njima?
Ujutro čujem da ih je taksist jedva primio pijane s usnulim štencem u rukama. Izbrojali su mu zadnje pare.
Pafija si mogao oprat WC sanitarom i ne bi mu bilo ništa. Bongo se osipao i od antialergijskih šampona. Pafi me koštao samo hrane i godišnjeg cijepljenja. Bongo me koštao ko svetog Petra kajgana. Bongo je bio najljepši pas kojeg sam u životu vidjela. I pravi Jeremija. Pafi je bio prosječnog izgleda. A zdrav ko dren. Bongo se izlegao u prestižnoj uzgajivačnici. Pafi u pripizdini.
Bongo je otišao od raka s 10 godina. Pafi je imao privilegiju duže biti sa mnom. Umro je od starosti u šesnaestoj.
Vodila sam Bonga u vrhunsku kliniku za životinje, u Postojnu. Onkolog je bio prvi veterinar koji je odbio moje pare. Rekao je da nema nade. Da mu budem prijatelj i pustim ga da ode. Što bi bila dala za privilegiju još jednog ozdravljenja.
Dvije zadnje godine Pafijevog života nosila sam ga van s trećeg kata jer mu je bilo sve teže hodati. U Dotrščinu sam počela ići sama. Na Sljeme sam prestala ići. Odbijala sam izlaziti navečer. Htjela sam biti s Pafijem. Znala sam da se bliži kraj. Bila mi je privilegija gledati ga kako mirno spava.
Naučila sam tad da nijedan problem koji se može riješiti novcem nije problem.
Pitaju me hoću li opet nabaviti psa. Udomiti ga. Kupiti.
Pitam se bi li mogla koju drugu životinju toliko bezuvjetno voljeti kao što sam voljela njih.
Njihovim odlaskom shvatila sam konačnost. Prolaznost života. Relativnu vrijednost podrijetla, izgleda i imetka.
Izlaze sve bolji i bolji auti. Gepek je sada samo moj. Po sicevima ni jedne dlake.
Privilegija?
Sve bi dala da ih vidim u retrovizoru.
