Šteta što se raspala, često ćete čuti kod suvremenika bivše nam države. Klimnete li glavom, ili tekst počnete ovom rečenicom, riskirate da Vas proglase jugonostalgičarem, a onda možete najebati, neovisno o tome jeste li anonimac ili društveno-politički angažirani.
Nije šteta što se raspala. To je bilo neminovno. Šteta je ne ispričati priču.
Brijuni su otočje koje je pripojeno Hrvatskoj poslije Drugog svjetskog rata. Šteta. Šteta što nisu ostali austrijski ili talijanski. Oni od svoje prošlosti zgrću milijarde. I najmanje motive pretvaraju u vrhunske priče. Masno ih naplaćuju turistima. Mi to ne znamo. Znamo mijenjati imena ulica i trgova. Znamo rušiti spomenike. Šteta što to nijednom turistu ne možemo naplatiti.
U mojoj kući nema na zidovima slika poglavnika ni maršala. Ni križeva. Ni figura Stepinca u prirodnoj veličini. Ima motiva Supetra.
Moj je barba strijeljan kao mladić 1943. od strane fašista. Šteta, tko zna što je mogao postati.
Spomen ploča njemu i drugovima stoji na zidu supetarskog groblja. Netaknuta.
Ponosim se Supetrom.
Proučavam obiteljsku prošlost. Neki mi se dijelovi sviđaju više. Neki nimalo.
Isto je s prošlosti moje zemlje. Hrvatske.
Vrhunsku priču čine razni motivi. Zlo. Nada. Vjera. Dobrota. Iz prošlosti ne možeš izrezati nepoželjne kadrove kao iz filma. Istrgnuti dijelove kao stranice knjige. Uvijek ima svjedoka koji ne lažu. I ljudi koji mogu čuti istinu.
Otac mi je bio partijski funkcioner. Radio je u odgojno obrazovnim službama. Nudili su mu stanove u Splitu i Zagrebu. Odbio je. Jer je gradio kuću na Braču. Kreditom. Na toj je kući i danas hipoteka. Za moj i sestrin kredit u švicarcima. Dužne smo samo banci. Nijednom sistemu. Nijednoj stranci. Nijednoj partiji.
Otac je najebao prije rata. Od moždanog udara. Ostao je živ, ali invalid. Ja sam kćer civilnog invalida. Nemam nikakvih povlastica. Kao naprimjer neka druga djeca. I neki drugi tate imaju povlastice. Jer su bili u ratu. Često postanu nasilnici, alkoholičari, kockari ili narkomani. Najebu žene i djeca. A najviše oni sami. Šteta.
Mene otac nikada nije udario. Svu je plaću davao u kuću. Što želim biti kad odrastem, ovisilo je samo o meni. Ima li veće povlastice?
Ja sam postala blogerica. Pišem priče. Govorim ono što mislim. Bez straha da ću zbog toga najebati.
Najebala sam uglavnom od institucija koje nisu radile svoj posao. Koja glupa fraza… Posao rade ljudi a ne institucije. Znači, najebala sam od loših ljudi. Neka. Zato znam prepoznati dobre.
Postoje li ljudi koji u instituciji dobro rade svoj posao? Postoje. Rade u Muzeju Jugoslavije.
„Muzej ne čine osnivački akt, zgrada ili prepuni depoi. On nije skladište predmeta, već ga formiraju funkcije sakupljanja, istraživanja, čuvanja, interpretacije i izlaganja radi baštinjenja, kao aktivnog i smislenog odnosa prema prošlosti“
Šteta je doći u Beograd a ne otići u Muzej Jugoslavije.
Čeka Vas vrhunska priča.
Za tri eura.
