Nekoć Partizanske sada Alanske najduže su u Zagrebu, ima ih čak 550 i njima se od Jahorinske ulice u Mlinovima može uspeti do Gornjeg Prekrižja. Otkrivam ih hodajući i divim se neimarima koji su na tako dobar način povezali nivoe različitih kvartova da nam i danas itekako koriste.
Spuštajući se Becićevima sa Jurjevske razveselit će Vas tišina i cvrkut ptica ili kakav lijepi prizor oblaka koji putuje prema Mirogoju a tu su i putokazi ka Kući Šenoa.
Započeli su s obnovom, pa je do daljnjega zatvorena za posjetitelje, no na njihovom Facebooku, te stranicama Turističke zajednice, najave su o organiziranim šetnjama znamenitim lokacijama. Katkad će Vas njima u ulozi vodiča provesti jedan od najpoznatijih likova hrvatske književnosti – učiteljica Branka.
Jorgovanićeve skraćuju put Nazorovom, a umorite li se, unutar rezidencijalne zone Tuškanac na predah Vas poziva terasa otmjenog hotela Republika. Po klupama u parku uvijek ima mjesta za odložiti ruksak kao i vremena osvježiti se hladom šume ili bočicom vode.
Zakmardijeve, Tomićeve…
Betonske, drvene, škripave…
Ja im se stalno vraćam.
Sjedim na njima, prolazim njima, pišem o njima.
Sada.
Zakoračite i Vi jer nikada ne znate kamo će Vas odvesti priča.
I stube mojega grada.
