Nekada smo živeli za subotu uveče…
Daj, jel me zezaš, pomislim jutros škiljeći u feed, taman mi je falio šlagvort i eto ga. Novi naslov Nove poetike, promocija u subotu, 29.01. knjižara Beti Ford. U Beogradu.
Naslovi koji nam ovih dana stižu iz Beograda pričaju jednu sasvim drugu priču. Izlaziš li zato što ti se živi ili zato da bi gledao drugome u story? Zabavlja li se taj neko bolje, kilometar dalje i zašto ti nisi tamo, jebemu, nego tu, u ovome separeu, sa ovim šampanjcem, sa ovim lijepim curama, zašto si tu a ne tamo, pitaš se i vrtiš svoj skupi mobitel od kojeg nikakve koristi, niškorist.
Živim za subotu, znala bi mi napisati prijateljica preko tjedna dosađujući se na poslu, i za nedjelju, znala bi mi reći sestra, prva lokna Lampaša, dok bi vječno nasmijana prodavala Pavletićeve madrace penzionerima, buksajući provizije za vikend.
Slikao nas je fotograf, ljudi, i dao bi nam slike slijedeći put kad bi se vidjeli a jednom nam je dao i cijeli jedan mali foto album na kojem je pisalo – curke.
Kad bi se curke negdje uputile, u naumu ih ništa nije moglo omesti i nikad se nisu pitale gdje je netko drugi i jeli mu bolje.
O, imale smo mobitele ali ih nismo potezale svaki čas, o potezale smo i mi veze za ući negdje preko veze, o zalomila bi se i nama koja večer bez veze i koje jutro niđe veze i ako išta mogu sa sigurnošću ustvrditi to je da smo znale izlaziti.
Zamišljale smo kako će nam noću stajati bijelo i tko će biti pored nas dok smo u bijelom.
Slike su ispadale svakako i neka ih.
Živjele smo za provod, druženje i prijateljstvo.
No, nikad nismo živjele za bijelo.