U požaru svetova, biografija Ive Andrića, do mojih je ruku stigla brzinom DHL-a čim ju je objavila izdavačka kuća Laguna.
Michael Martens pisao ju je sedam godina i to dok je u Beogradu radio kao dopisnik Frankfurter Allgemeine Zeitunga.
Miljenko Jergović o knjizi je, između ostalog, rekao:
„Veličina Martensove knjige u tome je što je uspio napisati tekst koji je moguće obuhvatiti iz kulturološki tako udaljenih perspektiva i iz toliko različitih interesa…“
Ja bih dodala da je baš novinarska (a usput i njemačka) preciznost, ustrajnost u istraživanju, energija i znatiželja, mogla iznjedriti djelo toliko povijesno bogato i zanimljivo da se čita kao Andrićev roman.
A Ivo privatno, stvarno interesantna faca. Ljubovao sa ženom Gustava Krkleca a bio mu je vjenčani kum, vješto migoljio u ulozi diplomate kod Hitlera, a na kraju, ko za inat Titu koji ga nije baš gotivio (bogamu, šta ću s Krležom) osvojio jack pot u književnosti.
Kad smo kod novca, na pitanje zašto je kompletan iznos nagrade švedske akademije darovao za unapređenje bibliotekarstva u Bosni, Andrić je odgovorio:
„Bosni treba što više knjiga i čitaonica. Jedino nas knjige mogu izvući iz tamnog vilajeta“
Knjige su Ivu izvukle iz Bosne, knjigama je Andrić Bosnu opisao svijetu. Knjiga U požaru svetova opisuje svjetove u kojima se Ivo Andrić rodio, u kojima je živio i iz kojih je otišao.
Srećom, na vrijeme da ne vidi naš svijet i njegove nove požare. Svijet u kojem je moguće da prilikom bombardiranja bosanske Nacionalne biblioteke 1992. bude uništeno oko 1,5 milijuna knjiga. Svijet u kojem se ruše i ponovo grade još stariji mostovi.
Srećom, i u našem se svijetu još uvijek pišu knjige.
Srećom, za nas kojima su knjige mostovi.
Mostovi između svjetova, jezika i naroda.